Hrvatski komediograf Marin Držić rođen je 1508. u Dubrovniku nakon svoje petero braće i sigurno nakon neke od svojih šest sestara. Književni dar razvio je u Sieni gledajući seljačke lakrdije, komedije i pastirske igre te igrajući u njima. Godine 1526. Držić, sada već svećenik, izabran je za jednog od dva rektora crkve Svih svetih u Dubrovniku. Dvanaest godina kasnije (1538.) dobiva vladinu stipendiju i odlazi u Italiju na studije. U periodu od 1539. do 1543. studira crkveno pravo u toskanskom gradu Sieni. Na ispitima ne blista i nije baš uzoran učenik, ali je zato je omiljen među studentima te ga oni 1541. biraju za upravnika studentskog doma i vicerektora Sveučilišta. Kako već dugo nije biran ni rektor Držić obnaša i dužnost rektora. U to doba već je u umjetničkim vodama što se vidi iz policijskog zapisa (1542.) kada ga je policija uhitila u jednoj privantoj kući dok je glumio ljubavnika u jednoj predstavi. U to doba predstave su, iz političkih razloga, bile zabranjene. Izgubivši interes za studije i nikada ih ne završivši Držić napušta Sienu (1543.) i kreće kući. Tu se ne bavi trgovino poput oca već piše komediografska djela i upada u dugove. Istovremeno stječe brojne neprijatelje među dubrovačkim bogatašima i trgovcima koji su se prepoznali u njegovim djelima Dvije godine kasnije (1545.) u Duborvnik stiže austrijski aristokrat i vojskovođa Kristof Rogendorf. Ljut na austrijski dvor pošao je, u tajnosti, put Carigrada kako bi se stavio u službu sultana. U Dubrovniku se upoznaje s Držićem i on mu postaje sobar. Uskoro se Rogendorf iznenada izmiruje s austrijskim dvorom i vraća u Beč. U Beču Držić ostaje samo tri mjeseca, a onda se opet vraća u Dubrovnik. Rogendorf je 1546. ponovo u Dubrovniku i ovoga je puta konačno raskinuo s bečkim dvorom i još se jednom uputio u Carigrad. U Dubrovniku se sjetio Držića i ponovo ga uzeo u svoju službu, ali ovaj puta kao tumača. Međutim Rogendorf u Carigradu nije dobio očekivani viskoki položaj te ostaje bez novca i održava veze s dubrovačkim odmetnicima Bučinićima. Držić mu opet okreće leđa i vraća se u Dubrovnik. Pored grofovskog tumača i sluge Držić je još bio i pisar po solanama i svirač u crkvama. Ipak 1562. odlazi u Veneciju, ali se povremeno vraća u Dubrovnik. Četiri godine kasnije (1566.) odlazi u Firenzu i upućuje firentinskom vojvodi Cosmu I i njegovom sinu Francescu pet izvanredno važnih pisama u kojima je, između ostalog, tražio da se u dubrovačkom Senatu izjednači broj pučana i vlastele. U tim pismima Držić teško optužuje vladu u Dubrovniku i predlaže vojvodi da uz medičijsku novčanu i vojnu pomoć podigne ustanak u Dubrovniku. Plan je bio smušen, nepromišljen i nerealan te se vlasti u Firenzi nisu ni trudile odgovoriti Držiću. Držić je naime smatrao kako Dubrovnikom vlada dvadeset ludih nakaza i dvadeset škrtaca smiješnih u očima suvremenika. Držić je djela pisao za prikazivanje o pokladama, a izvodile su ih kazališne družine zvane: Pomet-družina, Garzarija i Njarnjasi. Bio je pjesnik vedre, renesansne glume, dalek pobožnim preokupacijama. Izrazio je draž pučkog govora, progovorio je prostonarodnim jezikom te je prvi donio na pozornicu likove pjesnički i pučki ocrtanih 'našijenaca' (Pomet, Dundo Maroje, Tripče, Bokčilo i dr). Bio je vješt dramatičar, a njegov se komediografski opus održao sve do danas snagom nepatvorene umjetničke inspiracije. Umire u Veneciji 1567. iznenadna i prilično tajanstveno. Sahranjen je u mletačkoj crkvi Sv. Ivana i Pavla. O njegovu životu 2006. snimljen je film Libertas.